Izlaganje ekranima i njihov utjecaj na komunikacijski i jezično-govorni razvoj djece predškolske dobi
Izloženost ekranima normalna je pojava u današnje vrijeme, a sve je češće i to da su djeca od najranije dobi (već s par mjeseci) izložena različitim ekranskim sadržajima.
Izloženost ekranima dovodi do smanjenja izloženosti nekim "prirodnijim" aktivnostima kao što je igra "uživo", utječe na kvalitetu interakcija iz kojih onda proizlaze i različite vrste komunikacije (dijade, trijade, združivanje pažnje i sl.).
Američka pedijatrijska akademija (AAP) daje preporuke o vremenu izlaganja ekranima te tako navodi da djeca do dvije godine starosti ne bi uopće trebala biti izložena ekranima, a djeca od dvije do pet godina najviše sat vremena dnevno. Razlog tome proizlazi vjerojatno iz činjenice da su prve tri godine života najvažnije u razvoju djeteta, a onda i u razvoju komunikacije, jezika i govora. Da bi se komunikacija, jezik i govor razvili, nužne su nam interakcije s drugim ljudima.
Mnoga istraživanja ukazuju na negativan utjecaj ekrana na komunikaciju, jezik i govor. Istraživanje koje su proveli Duch i sur. (2013) pokazuje niže rezultate na komunikacijskim ljestvicama kod djece koja su gledala televiziju više od dva sata dnevno. Izloženost televizijskom sadržaju smanjuje izloženost vidljivom govoru odraslih i samim time smanjenim vokalizacijama djece (Christakis i sur., 2009). Postoji povezanost između izlaganja djece ispod dvije godine starosti gledanju videozapisa namijenjenih za djecu i sporijeg jezičnog razvoja. Taj sporiji jezični razvoj posebno se odnosi na period između osam i šesnaest mjeseci kada je dijete u fazi usvajanja rječnika (Zimmerman Christakis i Meltzoff, 2007). Budući da mala djeca provode dosta vremena na ekranima koji ne odrađuju interaktivni posao i ne daju dobar jezični model, djeca troše dragocjeno vrijeme na ekranima umjesto s boljim jezičnim modelima kao što su roditelji, starija braća i sestre, djedovi i bake i slično. Na taj način, ekrani zauzmu vrijeme djeteta što rezultira slabije razvijenim vokabularom za dob i lošijim ekspresivnim jezikom (Linebarger i Vaala, 2010).
Također, roditeljstvo u kojem su roditelji prečesto ometeni svojim mobilnim uređajima i koji njima pridaju više pažnje nego svojoj djeci povezano je sa sporijim usvajanjem jezika tijekom predškolskih godina u usporedbi s odgovorljivim roditeljstvom. Prema tome, mobilna tehnologija može imati još veći opseg za ometanje interakcija roditelja i djece u usporedbi s dječjom upotrebom ekrana i tehnologije, potencijalno povećavajući rizik od štetnih učinaka na razvoj jezika djece (Corkin i sur., 2021).
Isto tako, istraživanje koje su proveli Linebarger i Vaala (2010) pokazalo je negativan utjecaj pozadinskog rada televizije- kod dojenčadi i djece koja žive u obiteljima u kojima se češće gleda televizija i obiteljima kod kojih je uključena televizija kao pozadinska buka, prisutno je manje ukupnog govora odraslih i cjelokupno manje razgovora odraslih s djecom.
Ono što je važno istaknuti je da djeca do druge godine života imaju ograničeno razumijevanje sadržaja na dvodimenzionalnim ekranima. To znači da djeca mlađa od dvije i pol godine ne mogu naučiti nove riječi iz videozapisa bez zajedničkog gledanja s roditeljima i korištenja istih riječi u svakodnevnim interakcijama. Međutim, prema predškolskoj dobi, dobro osmišljeni interaktivni obrazovni digitalni sadržaji mogu pomoći djeci prilikom učenja jezika i pismenosti. Prema tome, za dojenčad i malu djecu od 24 do 30 mjeseci, primarni način na koji uče iz pasivnih ili interaktivnih medija je kroz zajedničko gledanje s roditeljima koji poučavanju djecu o sadržaju i ponavljaju novonaučeno kroz svakodnevne interakcije. Stoga je malo vjerojatno da će bilo koji digitalni sadržaj koji ne pokušava uključiti stariju osobu biti edukativan u mlađoj dobi.
