SREĆA
Okitila se jedne nedjelje Sreća jer je odlučila posjetiti ljude.
Zakucala Sreća na prva vrata:
- Tko si ? ? upita prvi čovjek.
- Sreća - odgovori Sreća.
- Divno! Dođi da te pojedem!
I pojede je čovjek i bi sretan.
Zakucala Sreća i na druga vrata:
- Tko si ? ? upita drugi čovjek.
- Sreća - odgovori Sreća.
- Divno! Dođi da te popijem!
I popije je čovjek i bi sretan.
Zakucala Sreća i na treća vrata:
- Tko si ?
- Sreća!
- Divno! Dođi da te stavim u kasicu.
I stavi je čovjek u kasicu i bi sretan.
Zakucala Sreća i na četvrta vrata:
- Tko si ?
- Sreća!
- Divno ! Dođi da te poklonim prijatelju!
I pokloni je čovjek prijatelju i bi sretan... I Sreća bi sretna...
Dubravka Ugrešić
|
ŠTO JE TO SREĆA ?
Je li sreća kao mlijeko
ili kao mamine papuče?
Ima li ona oči i nos?
Je li velika kao tatin kaput
ili mala kao dugme?
Ide li sreća na spavanje?
Siše li prst?
Bere li cvijeće?
Čita li novine?
Može li se njome igrati
ili se jede žličicom?
Može li se nacrtati
i zna li kucati na vrata?
Je li sreća sunce
ili sam to ja,
kao što mama kaže
-Tito Bilopavlović-
|
SREĆA
Sreća je, možda, plava.
Sreća je, možda, zelena.
Sreća je uvijek velika,
i kada je malena.
Sreća je ? imati oči,
jer oči svašta vide:
šumu, nebo i oblak
i put kojim se ide.
Sreća je imati uši,
jer uši svašta čuju:
šapat, šumor i žubor,
tišinu i oluju.
Sreća je ? imati ruke,
jer rukama se grli,
jer rukama se voli
i u svijet dalek hrli.
Sreća je ? imati noge,
jer nogama se šeta:
i tako, sve u šetnji,
stići ćeš na kraj svijeta...
Sreća je, možda, plava.
Sreća je, možda, zelena -
ali je uvijek velika,
i kada je malena.
-Ivica Vanja Rorić-
|
